Kurikulna reforma: »i Marulov glas rebati«

photo-1453733190371-0a9bedd82893 (1)Kurikularna reforma izraz je koji je u posljednje vrijeme okupirao medijske prostore. Nažalost, ne po dobrome. Tome je, nesumnjivo, pridonijelo i traženje razrješenja članova ”ekspertne skupine”. Ono što je pritom vrlo znakovito za razumijevanje problematike jest ono što se teško nalazi u dnevnim medijima, premda je vrlo dostupno. Tako ste na samome početku mogli primijetiti navodnike kod naziva ”ekspertna skupina”. Oni su tu s razlogom, jer su prva pitanja koja se nameću pri pogledu na tu skupinu ova: Za što je ta skupina ekspertna? Za što je svaki pojedini član skupine ekspert? Po kojemu kriteriju je sastavljana ta skupina? Može li samo 7 članova te skupine pokriti, tj. biti odgovorno za metodologiju izrade kurikula 45 područja?  … I tako dalje.  

     Sasvim je jasno da su na izradi predmetnih kurikula sudjelovali brojni stručnjaci kroz radne skupine, ali kako glavnu riječ teži imati ”ekspertna skupina”, koja je, između ostalog, odgovorna i za izradu metodologije za stvaranje kurikulnih dokumenata, ova pitanja ne mogu ostati neodgovorena. Već sam uvid u neke podatke o toj skupini nameće sumnju:

O sastavu i stručnosti ”ekspertne skupine”

     ”Ekspertnu skupinu” čini sedam (7) članova, od kojih je čak šestero (6) završilo studij na FFZG-u. To nije ključan podatak, ali je nadasve simptomatičan, pogotovo ako znamo da se u javnosti govorilo o naglašavanju STEM područja u konačnoj reformi. Budući da je ekspertna skupina odgovorna za izradu metodologije za stvaranje kurikula, postavlja se pitanje: može li i kako skupina bez stručnjaka iz STEM područja izraditi kvalitetnu metodologiju za kurikul za to područje? Posebno je to bitno pitanje ako se želi staviti veći naglasak baš na to područje. Četiri od sedam članova su doktori znanosti. Troje članova doktorat je steklo na FFZG-u, a zanimljiv je doktorat voditelja ”ekspertne skupine”:

     Njegov doktorat nosi naslov: »Znanost i religija u hrvatskom osnovnoškolskom obrazovanju: Stavovi i perspektive učenika«. Kako se navodi u sažetku:

»This thesis explores pupils’ attitudes to, and self-expressed experience of, the study of the contrasting intellectual domains of science and religion in Croatian elementary education.«

Istraživanje je rađeno na učenicima većinom iz zagrebačkih škola. Doktorat je napravljen na Faculty of education (Univerity of Cambridge). Fakultet je, pak, osnovan tek 2001. Mentor za izradu doktorata bila je Linda Hargreaves.

     Ono što prvo upada u oči jest polazišna pretpostavka o suprotstavljenosti (contrasting) znanosti i religije. Osim u dnevnim medijima, ova pretpostavka je u ozbiljnom akademskom govoru gotovo pokopana i većinom se smatra neozbiljnim ideološkim vicom, te se ne smatra kvalitetnom stručnom ili znanstvenom osnovom za daljnji rad. Ta dva područja imaju vlastite metode istraživanja koje su različite, ali, u svojoj biti, nipošto suprotstavljene. Drugo što pomalo baca sjenu na kvalitetu rada jest prešućena činjenica da je fakultet na kojemu je doktorat napisan i obranjen gotovo nedavno osnovan, te da nije toliko renomiran i zvučan, kao kada se kaže da je voditelj ekspertne skupine »doktorirao iz područja obrazovnih znanosti na Sveučilištu u Cambridgeu«, bez daljnjih podataka. To je iznimno bitna činjenica, jer iz podatka o ”mladom” fakultetu slijedi da je vrlo upitna dostatna kompetencija mentora za područje o kojemu doktorat govori. Ni to ne bi bilo toliko čudno kada ne bismo znali da se navedena mentorica bavi gotovo isključivo istraživačkim projektima o nastavi u V. Britaniji i Hong Kong-u.

     Dakle, radi se o doktoratu stečenom na nedavno osnovanom studiju, započetom na ništavnim pretpostavkama (neki bi rekli i predrasudama), kod mentorice koja nema dovoljnu stručnost na području nastave u RH… U V. Britaniji u kojoj bi, valjda, trebali biti najbolji stručnjaci-mentori za nastavu u RH i najbolji stručnjaci za katolički vjeronauk… Valjda.

     Nesumnjivo je da ovaj jedan primjer ne može biti kriterij za negiranje stručnosti trenutnog voditelja ”ekspertne skupine”. Njegova javno dostupna znanstvena bibliografija ne dopušta takav zaključak. Međutim, vrlo je indikativno za razumijevanje kriterija koji su uzimani u obzir kod procijene ekspertnosti i izbora članova. Doktorat koji bi u hrvatskoj znanstvenoj proceduri vrlo vjerojatno bio drugačije ocijenjen, te neki drugi radovi nastali kao nastavak ili srodnici tog istraživanja, teško da mogu nekome donijeti naslov eksperta za nacionalnu obrazovnu reformu, a još manje službu voditelja ekspertne skupine. Također, postavlja se pitanje i iskustva rada u hrvatskom obrazovnom sustavu. Zbog svih dostupnih i nedostupnih činjenica, nameće se pitanje kriterija za izbor članova ekspertne skupine.

Političko imenovanje ispred stručnog

307773_3146404797839_1243885436_nZanimljiv je i prigovor članova te skupine na odluku da se skupina proširi s još sedam članova, po jednim predstavnikom iz sljedećih struka: kemija, biologija, fizika, matematika, informatika, hrvatski jezik, povijest, pedagogija, tjelesni odgoj i likovni odgoj. Članovi skupine pobunili su se, govoreći da se radi o uplitanju politike u reformu, premda su i sami postali članovi odlukom političkih tijela, a po nejasnim kriterijima ekspertnosti (ako se ranije rečeno uzme u obzir). Usto, spomenimo samo da su se pojavili podaci da su pojedini članovi predmetnih komisija potpisnici peticije parapolitičke inicijative Kulturnjaci 2016., što znači da su, ako su ti navodi točni, pojedini članovi radnih skupina još otprije, svojevoljno, potpuno slobodno, aktivno uključeni u dnevnopolitičke sukobe. Stoga neozbiljno zvuči prigovor da se politika odjednom umiješala u njihov posao i posao ”ekspertne skupine”, jer su sami (i samim svojim izjavama nakon ostavki) svoj posao oko reforme unijeli u dnevnopolitičke sukobe.

     Nameće se i pitanje zašto članove ekspertne radne skupine uopće imenuje političko tijelo, a ne neko tijelo sastavljeno od krovnih akademskih, stručnih i znanstvenih institucija (HAZU, MH, Nac. vijeće za znanost, Instituti…). Članovi ”ekspertne radne skupine” su članovi NCVVO-a, AZOO-a, ASOO-a i MZOS-a. Među njima nema članova krovnih nacionalnih akademskih i istraživačkih institucija, niti u uključeni u proces odabira članova. Tek neki od njih su ipak članovi radnih skupina, međutim, u sam proces izrade metodologije za stvaranje dokumenata nisu, nažalost, uključeni, premda je to jedan od ključnih poslova u kurikulnoj reformi. Ne bi li za naš obrazovni sustav bilo znatno bolje kada bi postojalo tijelo sastavljeno od stručnjaka iz najviših akademskih, znanstvenih, i stručnih institucija, koje bi bilo krovno nacionalno stručno i znanstveno tijelo nadležno za koordinaciju svih procesa u ovakvim i sličnim promjenama u obrazovanju, po zahtjevu Sabora? Saboru, kao najvišem predstavničkom tijelu, ostavlja se tako mogućnost iskazivanja potreba i pokretanja procedura upućivanjem zahtjeva, a same promjene u obrazovnom sustavu bile bi vođene ljudima biranim po kriterijima struke i stručnosti, a ne politike.

”Ekspertna skupina” protiv stručnih i znanstvenih kriterija

     Ono što je najšokantnije od svega jest prigovor ”ekspertne skupine” na činjenicu da bi nova skupina trebala razmotriti pristigle primjedbe i prijedloge iz stručne i javne rasprave i implementirati one prijedloge koje smatra relevantnima. Postojeći članovi to smatraju stvaranjem neke nadskupine, politikanstvom, nazadnošću, vraćanjem u tamna vremena, i drže to nedopustivim. Tako, ipak, pokazuju svoju potpunu ne-ekspertnost za posao koji rade.

     photo-1444730558009-b7f0368e1264.jpgOsnovni je znanstveni princip kod objavljivanja rada potreba najmanje dvije recenzije od strane recenzenata stručnih za područje o kojemu se u radu radi, i neovisnih o samom radu koji recenziraju. Konačni rad prihvaća ili odbija urednik ili urednički odbor koji je autorski neovisan o samom radu. Nije moguće da o kvaliteti i greškama u samome radu te o prihvaćanju ili odbijanju raspravljaju oni koji su te greške i napravili. Recenzenti i urednik (urednički odbor) moraju biti neovisni o radu. Ipak, članovi ekspertne skupine govore da je to izraziti primjer cenzure i nepovjerenja, povratak u tamna vremena i nazadnost. Iz njihovih izjava dade se iščitati: nema neovisne procijene, nema neovisne recenzije i implementacije prijedloga, nema skupine neovisne o prijedlogu – reforma, to smo mi.  To se moglo iščitati i iz medijskih napisa o propasti te reforme, nakon što su članovi skupine tražili razrješenje. Reforma može i mora ići dalje s njima ili bez njih i ne može ovisiti o njima. Ako reforma pada s njihovim odlaskom, to samo znači da su posao odradili iznimno loše, jer su reformu vezali uz same sebe i učinili ju ovisnom o samoj skupini.

Kakva je uostalom ta predložena reforma?

     Vrlo sumnjiva. A evo i mogućih razloga za to:

     Već po objavi prijedlogâ predmetnih kurikulâ postalo je jasno, zbog reakcija javnosti, da je riječ o lošem i dijelom nestručno obavljenom poslu. Dok se stručnost ”ekspertne” i radnih skupina možda i može iščitati u onom dijelu koji se odnosi na pedagoški element i neke druge, onaj najbitniji element – stručnost u sadržaju predmetnih područja – katastrofalno je zakazao. To je, osim u samome sastavu i reakcijama ”ekspertne skupine” vidljivo u nekoliko kurikulnih područja.

     U hrvatskom školskom sustavu, barem u osnovnoj školi, samo su dva osnovna obvezna predmeta humanističkog predznaka: hrvatski jezik i povijest. Stoga vrijedi sagledati činjenice o kurikulima ta dva nastavna predmeta:

Uputnik Hrvatskog jezika i književnosti

     Prije same izrade dokumenata, Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika uputilo je svoje je mišljenje o pravilnome nazivu dokumenata MZOS-u. Vijeće je kao ispravni naziv predložilo višerječnicu naukovna osnova jer je dio hrvatske jezične baštine te, budući da se taj naziv ne rabi u hrvatskome jeziku, slobodan je „i stoji na raspolaganju da dobije novo i sasvim suvremeno značenje. Drugi mogući izraz bio je (nastavni) uputnik. Vrijedi reći da se članom toga vijeća postajalo prema znanstvenom ugledu, a ne prema stranačkoj pripadnosti. No, 2012. bivši ministar Ž. Jovanović bez struci razumljivih razloga ukinuo je to Vijeće, kao što je to već jednom, 2001. god., učinjeno. Slučaj ili namjera su htjeli da se u oba slučaja radilo o potezu sdp-ove vlasti. Vijeće stoga ne postoji do današnjega dana, te je Hrvatska jedina članica EU bez vijeća za normu službenog standardnog jezika, ili kojeg drugog istovrsnog tijela. Treba napomenuti da su se kurikulni dokumenti vezani za Hrvatski jezik izrađivali bez tog Vijeća, a samo Vijeće kao institucija nije moglo sudjelovati u stručnoj raspravi jer je – ukinuto. To nije ključno, ali je znakovito.

     Sam prijedlog kurikula Hrvatskoga jezika otpočetka je zadobio mnoge primjedbe, osobito u dijelu koji se odnosi na književnost. Ukoliko zaživi predloženi dokument, Hrvatska će možda biti zemlja s najmanje nacionalnih elemenata u nastavi književnosti u europi. Hladnokrvnost s kojom se osakatilo Marulića, stavivši iščitavanje tek deset stihova na izbor, duboko je uznemirujuća. Hrvatska još uvijek nije postigla suglasnost oko tzv. oca književnosti, pa je ovakav odstrel Marulića, jednog od najvažnijih hrvatskih autora, ravan znanstvenofantastičnom scenariju u kojemu se Englezi ovako odnose prema Shakespeareu, a Nijemci prema Goetheu: to je nezamislivo, a nazvati stručnu pobunu protiv toga nazadnošću i politikanstvom, iskaz je potpune nekompetentnosti.

     Ostaje nejasno koji su to kriteriji bili prilikom izrade metodologije i kurikula, a koji su dali prednost A. Tomiću, Jergoviću i sl. pred Marulićem, Biblijom ili Hektorovićem. Posve je nejasna metodologija po kojoj je glazbena umjetnost ušla u kategoriju književnosti, a još je manje jasno zašto je, ako se već htjelo to napraviti, B. Štulić dobio prednost pred A. Dedićem, Runjićem, Delmatom, Čačijom, Škorom… – autorima koji su daleko više zadužili hrvatsku umjetnost, očuvanje baštine, ali i hrvatski jezik (posebno Delmata). Koja je metodologija korištena prilikom sastavljanja popisa lektire i koji je smisao ogromnog broja naslova na izbor, uključivo i temeljnih djela svjetske i hrvatske književnosti – i to pitanje ostaje neriješeno. Kako će se pristupati izradi ispita državne mature, ako su temeljna djela književnosti – i uopće toliki broj djela – stavljena na izbor nastavnicima, prema njihovim kriterijima? Što ako se dogodi da djelo koje je na maturi u većem broju škola nisu obradili zbog vlastitih kriterija nastavnika? Što onda? Mnoštvo pitanja, nula odgovora….

Uputnik (kurikul) Povijesti

     U prijedlogu kurikula povijesti, također je zamjetno nekoliko kardinalnih propusta. Primjerice, kod govora o Domovinskom ratu, govori se i o sukobu na postjugoslavenskom prostoru (jednina!), što je činjenično netočno, jer su u to vrijeme RH, BiH, SLO… međunarnodno priznate neovisne zemlje, sa svojim prostorima unutar priznatih granica. Ne radi se, dakle, o sukobu na prostoru bivše niti ikakve druge Jugoslavije, jer su države zahvaćene sukobom u to vrijeme neovisne, međunarodno priznate države, te se prema tome radi o agresiji jedne zemlje na drugu s ciljem potpunog preuzimanja teritorija (prostora) i zatiranja nacionalne svijesti.

     U pitanjima antičke baštine, prijedlog govori o uspoređivanju antičkih i suvremenih Olimpijskih igra s uočavanjem kontinuiteta i promjena. Međutim, struka se odavno slaže da, osim naziva (Igara ili nekoliko sportova), antičke i suvremene OI nemaju ništa zajedničkoga, a pitanje kontinuiteta je historijski u potpunosti irelevantno. U prijedlogu srednjoškolskog kurikula, baština Dioklecijanove palače ili amfiteatra u Puli, koja hrvatske zemlje izravno stavlja u središte svjetske civilizacije, u temama nije uporabljena.

     Ovakav prijedlog ne može proći bez ozbiljne recenzije i dalje prilagodbe zahtjevima struke, a naročito ne smije u eksperimentalnu primjenu bez svega spomenutog, osobito bez javno objavljenih udžbenika za tu primjenu.

   Budući da se radi o humanističkim predmetnim područjima, koja su u obrazovnom sustavu jedini čuvar pozitivnih društvenih vrijednosti zasnivanih na trajnoj i opetovanoj (kritičkoj) procjeni i afirmaciji baštine i tradicije prošle zbilje, prijedlog da se krene u eksperimentalnu primjenu ovako loših prijedloga kurikula zabrinjavajuć je. Tim više iz razloga što se radi o područjima koji se tiču vrijednosti; vrednote, naime, same po sebi, nisu podložne eksperimentiranjima.

     Problem je i to što se nigdje eksplicitno ne spominju ni vrijednosti koje su utkane u Ustav RH: o životu, obitelji, dostojanstvu, braku…

Ostatak kurikula

     Prijedlog kurikula prirodoznanstvenog područja teži: »usvanjanju prirodoznanstvenog svjetonazora (…) Tako obrazovan pojedinac može primijeniti znanstvene koncepte na pitanja iz svakodnevnog života te na temelju kritičkog razmatranja valjanih dokaza i argumenata donositi relevantne odluke na dobrobit zajednice.« Sam izraz prirodoznanstveni svjetonazor naišao je na osporavanja i negodovanja nekih od nauglednijih hrvatskih akademika iz tog područja. Naime, radi se o metodološki različitim područjima života: svjetonazor i prirodoslovlje. Uz sve to zabrinjavajuće je što je u kurikulu nastoji progurati praksa da se takav svjetonazor koristi kao kritički aparat pri analiziranju društvenih stvarnosti i djelovanju na korist društva. Ako se prirodoslovlje odnosi na materijalni svijet, ovdje se, budući da se nastoji stvoriti svjetonazor, radi o pokušaju stvaranja svjetonazorski materijalističkog društva koje izvor dobra i kriterij prosudbe cjelokupne stvarnosti pronalazi u materijalističkom konceptu. Ne treba sumnjati da je takav prijedlog kurikula u oprečnosti prema nastavi književnosti, likovne, umjetnosti, etike, vjeronauka, glazbene umjetnosti i dr., koje sadržaj nastave temelje na razumijevanju i usvajanju nematerijalnih (duhovnih) principa prosudbe cjelokupne stvarnosti.

     Također, jedna od glavnih javno iznošenih postavki novog kurikula bila je rasterećenje učenika. Ostaje nejasno o kakvom i kolikom rasterećenju se ovdje radi, ako se zna da se predlaže sedam (7) međupredmetnih tema.

Reforma – apsolutno da, ali ne ovako

     Dakle, budući je ”ekspertna radna skupina” odgovorna za izradu metodologije za stvaranje prijedloga kurikulnih dokumenata, postavlja se pitanje kriterija koji su korišteni kod izrade metodologije, praćenja izrade dokumenata, pitanje stručnosti samih članova skupine… Postavlja se pitanje i smije li takva radna skupina s ovakvim rezultatima, nastaviti svoj rad, te otkuda im podrška jednog dijela medijske javnosti, mahom lijeve?  Može li se samo tako prijeći preko činjenice da je stručna rasprava (STRUČNA!) iznjedrila  više od 35.000 komentara, uključujući 1.846 zaključaka s raznih stručnih skupova i, što je najvažnije, 913 komentara stručnjaka i stručnih i znanstvenih institucija? Može li se prijeći preko činjenice da je HAZU zaprimio preko 100 recenzija kurikulnih dokumenata, mahom negativnih? Može li se prijeći preko činjenice da je prijedlog kurikula stručno loš, da se ”ekspertna skupina” nije pokazala ekspertnom, da je potrebna temeljita, neovisna stručna recenzija, da je potrebno uključiti krovne akademske i stručne institucije u izradu kurikula? Može li se sve to nazvati politikanstvom i vraćanjem u tamna vremena? Ne može. Može li se dati podrška voditelju ”ekspertne skupine” za nastavak rada, kada je ove potrebne prilagodbe, stručne kriterije i znanstvene metode recenzija nazvao vraćanjem u tamna vremena, a one koji imaju prigovore nazadnima? Ne može se podržati stav koji podržava znatne, stručno raskrinkane manjkavosti u metodologiji izrade, sadržaju i provedbi kurikulne reforme. To se ne može podržati ni peticijom, ni prosvjedom, ni nečim trećim…

     Reforma treba ići dalje, polako, stručno. Neke zemlje u Europi raspravu oko kurikulne reforme provode više od deset godina. Stoga je nejasno zašto se kod nas svim silama želi požuriti eksperimentalna i konačna provedba pored toliko primjedbi i loših rezultata. Ne treba pritom zaboraviti niti činjenicu da je trenutna skupina odabrana za mandata prošle vlade, po kriterijima koje je ta vlada odredila, a da je sada voditelj te skupine možda birao pogodan trenutak za stvaranje još jedne političke drame, u trenutku krize vlasti i duboke društvene podjele. Taj trenutak sasvim slučajno pada između obljetnica Jasenovca, Bleiburga, 22. i 25. lipnja, kada je mobilizacija društvenih ideoloških tabora iznimno laka, što se ogleda u trenutnoj besmislenoj peticiji potpore skupini i najavljenom prosvjedu. To su, dakako, samo nagađanja bez ikakvog pokrića. No, trenutak je zaista zanimljiv, a ponuđena objašnjenja za ostavke smiješna i besmislena onome koji poznaje barem djelić kurikulne problematike. Obrazovna reforma mora ići dalje, ako treba, i bez sadašnje ekspertne skupine, a s novom skupinom eksperta. Ona mora moći opstati i bez njih jer – oni nisu reforma. Reforma je potrebna – ona sa strukom i znanošću, bez nedodirljivih skupina.


Peticiju za bolji tijek obrazovne reforme možete potpisati OVDJE!


_

Zvonu versi dun Marina i Marulov glas rebati…

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s